Izgradnja gospodarskih kuća na izvangradskom području Dubrovnika započinje u 14. stoljeću. Na početku stoljeća spominju se „castella“, male, na razne načine utvrđene građevine na posjedima i u vinogradima Astareje. Tijekom vremena koje postaje sve sigurnije i mirnije, grade se sve ljepše kuće s kamenim ukrasima, koje se svojom veličinom i izgledom razlikuju od gospodarskih i seoskih kuća, te se krajem 14. stoljeća već izdvajaju kao ladanjske kuće. Perivoji koji ih okružuju, a isključivo su korisnog karaktera, već u predrenesansno doba postupno prelaze u perivoje za ugodu i poprimaju njihova obilježja. Ladanjska se gradnja širi od Grada duž obale i na otoke, najranije Astarejom, pa onda otocima, a nakon pripojenja Primorjem i Ratom (Pelješcem). U neposrednom okružju Grada, na području Pila i Konala, nastaju brojni gusto nanizani vlasteoski, ali također i građanski perivoji i vinogradi u kojima se grade manja ladanjska zdanja, a perivoji postupno dobivaju građevine i sadržaje koji služe za ugodu. Prirodni krajolik Astareje svojom je razvedenošću, ljepotom, klimatskim pogodnostima i pitomošću obrađenih površina bio kao stvoren za oživotvorenje novih, humanističkih načela življenja. Ovdje su se krajem 15. i tijekom 16. stoljeća ljetnikovci nanizali Župskim zaljevom i poljem, Gruškim zaljevom te obalama Rijeke dubrovačke i Zatonskoga zaljeva.
Suburbana područja Pila i Konala prekrivena su gustom mrežom malih posjeda s perivojima i reprezentativnom ladanjskom izgradnjom, a Gruškim su se zaljevom i dalje obalama Rijeke dubrovačke nizali ljetnikovci izrazito reprezentativne namjene. U ta dva slikovita zaljeva smjestili su se najgušće raspoređeni, dimenzijama najveći i najraskošniji ljetnikovci sa svojim nevelikim perivojima. Zatonski je zaljev bogat ljetnikovcima, ali zapadnije, Primorjem, ljetnikovci su građeni samo u većim naseljima obalnoga pojasa od Orašca do Slanoga i oni su svi mješovitog, ladanjsko-gospodarskog tipa, kao i ljetnikovci na Elafitskim otocima.
