Dubrovačka ladanjska izgradnja 17. stoljeća, prema dosadašnjoj istraženosti, pokazuje se izrazito smanjenog opsega u odnosu na prethodna dva stoljeća, ali kao izuzetna po raznolikosti shvaćanja koja pokazuju razna ishodišta i obećavaju razne mogućnosti. To je stoljeće u kojem još uvijek traju kasnorenesansna rješenja, ističe se nekolicina manirističkih i najavljuju prva barokna.
Promjene koje se počinju javljati na arhitekturi ljetnikovaca samo su naznake koje prethode kasnijim, baroknim rješenjima, jer se u osnovi ni dalje ne odstupa od tradicijskog arhitektonskog tipa. Perivoji svoje tradicijske odlike zadržavaju još duže te djelomične promjene i unošenje barokizirajućih izraza i oblika pokazuju tek nakon velikog potresa 1667. godine. To je prijelomna godina, kad završava „zlatno doba“ Dubrovačke Republike, koja se nakon potresa oporavila, ali nikada više nije dosegnula prethodnu visinu vlastite izražajnosti, ni u stambenoj, ni u perivojnoj arhitekturi.
U ladanjske se sklopove uključuju novi sadržaji u gospodarskom dijelu, a isto tako u reprezentativnom dijelu – u perivoju. Značajno je da se u 18. stoljeću na većim posjedima počinju graditi mlinovi za masline koji prate ubrzano povećanje uzgoja maslina i širenje maslinika na dotad neobrađene terene.
Dubrovački perivoji nastali u baroknom razdoblju malobrojni su, malih dimenzija i tradicijske kompozicije, te unutar svojih prostora ne ostvaruju široke ni daleke vizure, već se oslanjaju na povezivanje s točkama okolnog krajolika. Uz ljetnikovce obnovljene nakon potresa bilo je i nekih perivoja koji su barokizirani unošenjem novih sadržaja. Najočuvaniji je primjer Gučetićev perivoj u Trstenom, gdje su obnovom preuređene grota i fontana na kojoj su još oslikane dograđene stijene, a na drugom dijelu perivoja uređen je prostor za kuniće i ptice (golubarnik – columbaria).
Utjecaj svake velike stilske epohe neizbježan je i barok se ugradio u dubrovački perivoj uobličivši ga na osobit način. Glavni nositelj kompozicije više nije isključivo arhitektonski dio perivoja, već tu ulogu postupno preuzimaju vegetacijske mase.
Topijarno umijeće postaje traženo, ali ovaj put primijenjeno za oblikovanje šimširovih bosketa, portika i visokih živica. Unutar takve nove kompozicije odnosi su zasnovani na kontrastima masa i otvorenih prostora i efektima svjetla i sjene. Uz rubove perivoja značajne su male ili veće skupine stabala, poput paravana ili gaja, koje su prepuštene svojem prirodnom rastu, a ostvaruju postupnu vezu između perivoja i okolnog krajolika.
