Podignut u razdoblju 1494. – 1502. godine, perivoj ljetnikovca obitelji Gučetić – Gozze jedini je sačuvani dubrovački perivoj čiji je razvoj u proteklih pet stoljeća tekao evolucijskim rastom. Od jednostavne, ranorenesansne kompozicije u kasnorenesansnoj i baroknoj etapi razvija se izrazita jednoosna koncepcija, koja se kao prepoznatljiva osebujnost zadržala do danas. To ukazuje na odmak od uobičajenog tlocrta dubrovačkog renesansnog perivoja u obliku nepravilne mreže. Jednoosnom kompozicijom Trsteno se izdvaja kao tipološka različitost renesansne dubrovačke perivojne arhitekture.
Perivoj u Trstenom bio je jedini na dubrovačkom području gdje se tekuća voda mogla slobodno upotrijebiti za perivoj. Godine 1736. podignuta je, najveća u Dubrovniku, barokna fontana s bazenom, velikom špiljom (grotom) i kipovima iz antičke mitologije (Neptun i nimfe), postavljenim ispred špilje. Fontana se opskrbljivala vodom iz potoka preko akvedukta s 14 lukova.
U pogledu stilski prepoznatljivih perivojno-kulturnih obilježja prepoznajemo pet etapa – renesansnu (15. i 16. st.), baroknu (17. i 18. st.), romantičnohistoricističku (19. st.), kasnoromantičnu (početak 20. st.) i kasnomodernističku (druga polovica 20. st.)
Jednoosna kompozicija uobičajena je kod talijanskih renesansnih perivoja, a kod dubrovačkih je perivoja iznimka. Na toj arhitektonskoj kompozicijskoj osi smješteni su zgrada ljetnikovca i paviljon (vidikovac/glorijet) te akvedukt s fontanom i grotom. U doba kasne renesanse, u drugoj polovici 16. stoljeća, perivoj se širi unutar lovorova gaja i postaje jedno od mjesta intelektualnog života Dubrovnika.
Barokno doba u Dubrovniku počinje nakon velikog potresa 1667. i traje do kraja 18. stoljeća. Uzdužna os sada se naglašava i postaje glavna tema barokne kompozicije perivoja i ljetnikovačkoga sklopa. Perivoj se proširuje pravokutnim šetnicama s rubovima od šimšira (Buxus sempervirens L.) i s bosketima unutar polja, a 1736. podiže se barokna fontana sa skulpturama ispred grote.
U drugoj polovici 19. stoljeća perivoj se obnavlja u romantično-historicističkom duhu, što je ponajprije dovelo do sadnje novih domaćih, ali i unesenih (stranih) vrsta biljaka – egzota i kultivara. Od tada perivoj poprima sve više izgled dendrološke zbirke.
U zapadnom dijelu posjeda počinje se 1905. godine podizati novi perivoj, na predjelu zvanom Drvarica, na podlozi dijelom staroga maslinika, a dijelom prirodne vegetacije makije i gariga. Uneseni su nasadi egzotičnog i autohtonog raslinja. Tlocrtno rješenje slijedi historicističke i kasnoromantične predloške s mnoštvom kamenih građevina – terasa, vidikovaca, kamenih stubišta – preko kojih se spušta do obalnih stijena. Taj je dio Arboretuma dva puta stradao u požaru – 1992. i 2000. godine.
